Sjeverno predziđe pruža se od Minčete prema istoku do kantonate Asimona, a njegova izgradnja započinje sredinom 14. stoljeća. To prvotno predziđe tvorio je viši okomiti zid sa strijelnicama, završen zupcima, s kojega se neprijatelju onemogućivao pristup podnožju glavnoga gradskog zida. Imalo je i vrata, ispod Kule svetog Jakova, na koja se nastavljao drveni most što je vodio preko gradskog jarka. Ostatci tog sustava vide se i danas u tragovima, izvirujući iz terapijena predziđa.

Koncem 1463. započinju opsežni radovi prema Michelozzijevoj zamisli, kojima se predziđe u potpunosti rekonstruira - proširuje, pa su izgrađeni novi zidovi s nizom toreta, manjih polukružnih utvrda skošenih zidova, i to po jedna ispred svake kule glavnoga gradskog zida. Veći dio njegove unutrašnjosti zauzimao je terapijen za topništvo a završavao je kruništem od merla - zubaca s otvorima za topove i puškarnicama. U predziđe se ulazilo kod Nutarnjih vrata od Ploča, uz toretu Asimona.

Ispod prsobrana s unutrašnje strane sagrađeni su banketi, povišeni zidići, koji su olakšavali braniteljima i stražama pristup vrhovima zida. Tada se gradi i današnje pristupno stubište iz prostora Nutarnjih vrata od Ploča u predziđe. U istom razdoblju nasut je zapadni dio ovog predziđa pa je na isti način preoblikovano njegovo krunište, a tada se na toretama sv. Barbare, sv. Katarine i Asimona postavljaju okrugle i presvođene stražarnice oslonjene na konzole. Na toreti sv. Katarine i Asimona postoji manja niša za smještaj kipa sv. Vlaha, gradskoga zaštitnika.