Kada je 1952. godine osnovano društvo građana čija je nakana bila senzibiliziranje široke javnosti za dubrovačko kulturno povijesno nasljeđe – pobuđeno je zanimanje, savjest, ponos i ljubav javnosti u odnosu na veliki broj devastacija naslijeđenog graditeljskog blaga i otuđivanja umjetnina započeto u 19. st. kad se tek bila počela buditi svijest građanstva za povijesne stečevine i njihovo održavanje. Tu pozitivnu energiju nakon II. svjetskog rata usmjerio je u okvire općeg dobra zaslužni Lukša Beritić (1889-1969), Dubrovčanin, pomorski strojar, entuzijast i zaljubljenik u spomenike svog zavičaja, suosnivač i prvi predsjednik te doživotni počasni predsjednik Društva prijatelja dubrovačke starine. Njegovim svesrdnim nastojanjem, a ugledom istraživača, pisca, operativca (od 1946. do 1960. povjerenik je Konzervatorskog zavoda Dalmacije za Dubrovnik), počasnog konzervatora – Društvo prijatelja dubrovačke starine ugledom i zalaganjem postiglo je povjerenje društvene zajednice, te mu je povjereno održavanje i upravljanje najvelebnijim spomenikom Grada, dubrovačkim gradskim zidinama. Jednakom se brigom i marom skrbilo i o stonskim zidinama, jedinstvenom europskom fortifikacijskom sklopu.

Dug je popis sustavnog rada Društva na zaštiti i očuvanju graditeljske baštine – od dubrovačkih i stonskih zidina, tvrđave Sokol, restitucije Luže, obnove mehanizma vrata od Ploča, radova na predutvrdi Revelinu, tvrđavi Lovrjenac, zdanju bratovštine Rozarijo, lukobranu Kaše, arheološkim istraživanjima na crkvi Sv. Petra Starog, velikom pothvatu na uklanjanju zgrade tzv. “Ruskog doma” uz tvrđavu Revelin, angažmana oko inicijative za obnovu stare gradske vijećnice, obnove Velike i Male Onofrijeve fontane, brige za održavanje gradskih fontana, posebice skrbi oko održavanja urbane opreme (pločnici, ferali, ograde…), sve do učestalih popravaka Orlandova mača!

Navedeni su tek naglasci iz prebogatog popisa poduzetih i ostvarenih akcija Društva, kao svjedočanstvo ne samo mogućnosti, već djelotvornosti i uspješnosti vidovite ideje grupe entuzijasta na čelu s Lukšom Beritićem kako se može animirati građanstvo za kontinuiranu zaštitu vlastite baštine. Nadalje, Društvo prijatelja dubrovačke starine izvrsnim je primjerom, u nacionalnim okvirima, kako se samofinanciranjem, tj. ubiranjem spomeničke rente održava baština. Društvo novac ubran od spomenika ulaže u spomenik, a svaki njegov član postaje, uvjetno rečeno, inspektorom, uočava nedostatke i predlaže poboljšice. Tijekom polustoljetnog postojanja, volonterskim, predanim i samozatajnim radom, ljubavlju i marom, uz svoje stručne službe pod institucionalnim konzervatorskim nadzorom, uz organizaciju ostalih djelatnosti, posebice izdavačkom djelatnošću – Društvo uživa ugled i predstavlja probrani uzorak javnog mnijenja. Značaj Društva u otklanjanju oštećenja na dubrovačkim spomenicima uzrokovanih brutalnim nasiljem u vrijeme Domovinskog rata potvrdilo je povjerenje u njegovu ulogu, njegove ljude i stručnjake i volontere-amatere, pa su rane na kamenom tkivu “dubrovačkih mira” zacijelile relativno brzo u okviru dugotrajnog procesa obnove.

Unatoč postojanju zaštitarskih institucija, od 1960. zakonski organiziranoj konzervatorskoj službi u Dubrovniku, važnost i vrijednost, uloga i smisao Društva prijatelja dubrovačke starine nije dvojbena. Štoviše, proteklo razdoblje pokazalo je koliko je Beritićeva zamisao bila vidovita i s pravom utemeljena na povjerenju u ljubav naroda za vlastito kulturno naslijeđe. Potvrdilo se ono što je želio – da o spomenicima brinu volonteri, uz pomoć i nadzor stručnih institucija, unoseći u njihovu zaštitu svijest i savjest dubrovačkog puka. Vrijeme koje živimo možda najbolje potvrđuje tu vizionarsku zamisao.

U ovoj jubilarnoj, obljetničkoj prigodi valja zahvaliti onim brojnim članovima Društva prijatelja dubrovačke starine, posebice stručnjacima, uglednim počasnim članovima, dobročiniteljima, i svim ljudima dobre volje koji su nesebično svoje znanje, trud i ljubav uložili u rast Društva za održanje i opstojnost svog identiteta, svoje baštine.